vijesti iz nutrine
kolibra
Blog
srijeda, rujan 24, 2008
 
Dronta je ptica zakržljalih krila, bezvremena je i ne stari.
 
U rodu je sa pticom Dodo, ali to nerado spominje, zbog Dodoove navodne raskalašne prošlosti koja nikad nije dokazana.
 
Nina je Drontu dobila na dar od pjesnika jednog, slamnata imena, kojemu je bila ljubimica, ali nitko nije vjerovao da postoji, pa ju je to toliko rastuživalo da je molila svoga gospodara: "Daruj me nekom u čarobnoj šumi, tamo su granice stvarnog pomaknute malo, uklopit ću se bolje! Ovako, i sama počinjem vjerovati da me nema."

Prve je dane u šumi Dronta patila za Pjesnikom, iako je sama odabrala svoje izgnanstvo: u njegovim je stihovima bila Netko, pa makar i ne vjerovali u nju, a sad ju je čekalo da se sama ostvari.
 
Dani su curili sporo sa nebesa, vrijeme se uspavano vuklo po travi, tuga je natapala njena ionako zakržljala krila. Ptica koja ne leti, je li još uvijek ptica?
 
Nikog još nije poznavala osim Nine, koja joj se svidjela, ali i oni koji nam se sviđaju ne mogu uvijek popuniti prazninu koja dolazi iz drugih sfera.
 
Ostale stanovnike šume nije ni htjela upoznavati - njen svijet se proširio na nepreglednu širinu čarobne šume, ali se i suzio na veličinu orahove ljuske, pod sjenom drva bo, gdje se skvrčila u položaj fetusa, iz kojeg nije htjela izlaziti danima.
 
Nina ju je nutkala crvenim bobicama i prezrelim datulama sorte gigantes, koje voli svako šumsko biće, no Dronta je mogla samo piti rosu i dnevno gutnuti tek listić bosiljka, da ublaži tugu i održi se na životu dok kriza prođe.
 
Na nježna podgovaranja svoje nove gospodarice da podigne glavu i ode s njom na tjedna okupljanja vila u Vrzin Dolu, Dronta je slabašno odmahivala glavom.

Činilo se da će prilagodba trajati dugo i da je budućnost neizvjesna.
 
No kako je Nina vjerovala da je prava riječ pravi lijek za svaku ljutu ranu, pohrlila ona do svoje bogate biblioteke u duplji dva sljubljena baobaba i stala petraživati po knjigama.
Potraga je trajala satima, ali je na kraju iz tmine odjekuo njen radosni usklik i ona požuri svojoj Dronti s malom rubinskom knjižicom pod rukom: „Dronta, vidi!“ – uzbuđeno će Nina, umalo se ne spotaknuvši o isturenu žilu hrasta. „Sad ću ja tebe izvuć, lipa moja!“
Kad god bi bila uzbuđena, Nina je uvijek prelazila na ikavicu.
 
Čim je otvorila knjigu i stala čitati, umilan je glas njen prelazio polako po tankoćutnim Drontinim membranama sluha, jezikom nekim mekim, koji Dronta nije razumjela, ali je zahvalno upijala svaku riječ kao melemnu kaplju zvuka koji liječi.
Često se tako Dronti dešavalo da je sam zvuk neke riječi, a ne smisao, natjera u plač od ljepote.
 
Nina je žuborila: "L'oiseau qui n'existe pas..." 
Čas je recitirala, čas pjevušila, na jeziku punom nekih kotrljajućih „r“, nepoznatih diftonga i vokala i sličio je na brdski potok sa brzacima.
Smirivao ju je.
Kako su riječi više odmicale i pjesma rasla, tako je Dronta sve više prema Nini dizala začuđen pogled i od tog joj se milozvučja, kao kobri u košari, počeo uzdizati kratki bijeli vrat s prostirke od mahovine: kao da se zapalio u njoj plamičak života koji je htio van i koji je htio plesati na proplanku u zoru ili mirisati bosilje.
Od zvuka tih nerazumljivih riječi Dronti se ježila koža i podizalo paperje, a perje je od stihova mijenjalo boju i sve se više prelijevalo na suncu. 
 
Pitala je Ninu tiho: "O čemu se radi u pjesmi?"
"O Ptici Koja Ne Postoji".
"Pjevaj mi još!" - molila ju je Dronta. A Nina je pjevala - konačno netko tko je sluša, i još moli, da pjeva.

Svakog su jutra tom pjesmom Dronta i Nina započinjale dan i svake su ga večeri njome završavale.
Dronta je molila Ninu da joj ništa ne prevodi, htjela je zamišljati u riječima ona značenja koja je sama intuitivno „razumjela“.
Htjela je vidjeti slike iza riječi, i vidjela ih je, zbilja: najprije u žarkim bojama, a onda bi se smirivale u pastelu.
Bilo je nečeg tužnog, ali i utješnog u njima.
Zamišljala je da ih je napisala neka žena koja je dugo bila sama i koja se u pjesmi obraćala sebi.
 
Ali Nina joj je rekla da je pjesmu napisao neki klod-avlin.
Kad bi Dronta sklapala oči uz šum tih riječi u ušima, Nina bi je pomilovala po glavi i šaputala više za se: „Ave, Claude!“
Dronti se sviđalo i to „ave-klod“, ali se ipak najviše zaljubila u riječ koju je čula kao „dju“ , s dugim čudnim „u“ na kraju, koje je bilo neka mješavina između „o“ i „e“.
Namještala je svoj kljun ovako i onako, pokušavajući je izgovoriti, ali to nije zvučalo ni približno onome mednome zvuku koji je tekao iz Nininih usta.
Riječ ju je podsjećala na nešto rosno i nedokučivo.
Nina ju je izgovarala uz bok jednoj drugoj kratkoj riječi - „bon“.
„Bon“ je zvučalo čudovito, kao rasprskavajuća zvijezda: eksplozivan početak i nazalna maglica od glasa „n“, kojem Nina kao da bi pomalo progutala i u se vratila zvuk. To je „n“ zvučalo više kao „m“, jer jezik joj kod izgovora nije dodirivao gornje nepce.
 
Govorila bi nešto poput: „bom-dju:“ si-l-bom-dju:-a-ublije:-d-la-fe:r.
 
Dronta je voljela ritam te rečenice. Tjerala je Ninu da je ponavlja u nedogled.
 
Kad ju je konačno priupitala što ta riječ znači, Nina se nasmiješila i upitala je: „A na što tebe podsjeća?“
„Meni to zvuči kao rosno nešto, kao kaplja rose koja se razvlači i krenula je da otkaplje na drugu vlat. Nešto sveprisutno, široko, što mijenja obličja.“
„Tako otprilike!“ – ozarilo se Ninino lice.
 
Dronta se digla iz nepokreta i navečer je sve više odzvanjao smijeh dvaju čudovitih bića na rubu šume, koja su se vrtila u krug i đipala od sreće, žuboreći neke riječi koje su na prvu zvučale tužno, ali su na nedokučiv način i ozdravljivale.
 
Čini se da se našla neka perspektiva za Ninu: kao da je Dronta stigla u pravi čas. A i obrnuto.

__________
kolibra @ 18:18 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare